Zdravlje

Bijes naš svagdašnji

Detalji

Objavljeno Subota, 30 Travanj 2011 19:09

Hitovi: 4835

Benjamin Franklin:

«Bijes nikada ne postoji bez razloga, no rijetko kada je riječ o valjanu razlogu». 

Bijes ili srdžba je najzavodljivija negativna emocija.

Pitate se, zašto zavodljiva? Najlakše joj dozvolimo da nas obuzme, najlakše je pokažemo, čak joj dopustimo da se rasplamsa do neslućenih razmjera. Bjesnimo na nekog ili na nešto, bjesnimo i na sebe zato što smo nešto učinili, ili zato što to nismo učinili. Vodimo svoj unutarnji, pravednički monolog koji ispunjava naš um najuvjerljivijim razlozima za iskaljivanje bijesa. Pojavom, eskalacijom ili kontrolom bijesa bavili su se najčešće psiholozi.  

Tako je psiholog, Dolf Zilman, sa University of Alabama, zaključio da je osjećaj ugroženosti univerzalno sredstvo koje potiče bijes. No, ne samo fizička ugroženost nego i simbolička prijetnja poštovanju ili časti kao i frustriranost na putu do važnog cilja jednako mogu biti razlozi, da čovjek «pusti s lanca»  bijes, a onda ga teško zaustavi.  

Tibetanski učitelj, Chogyam Trungpa, savjetuje da ne potiskujete bijes, ali se nemojte ni povesti za njim!            

Dobro je znati, da srdžba izrasta na srdžbi.  

Jednom probuđeni centar bijesa u mozgu, teško se «hladi». Iako neki misle da je dobro dati bijesu odušak, pokazalo se da emocionalni mozak «kipi» i onda kada se obrušite na uzročnika ili se iskalite na najbližu žrtvu. Takav odušak zove se katarza, ali pokazalo se da ništa od toga nije dovelo do smirenja. Savjet je, pokušajte racionalno promišljati i pratiti zbivanja u svom tijelu. Osvjestite što vam se događa, dok bjesnite: srce vam bjesomučno lupa, crvenite u licu, stežete šake, glas je povišen i podrhtava, usta su vam suha.. Dok se bavite svojom fiziologijom, polako ćete se «ohladiti», i tek tada, konstruktivno i samopouzdano riješite sukob. Kada imate nadzor nad situacijom, možete doći do spoznaje što sve možete učiniti kada vas netko povrijedi. Nije lako ali je jedino efikasno!  

Potvrdu tome dala je psihologinja Diana Tice, sa Case Western Reserve University, baveći se problemom upravljanja bijesom. Zaustavljanje bijesa i hlađenje uzrujanog mozga dolazi tek promatranjem situacije na pozitivan način. Nije dovoljno duboko udahnuti, ni brojati do deset ili pedeset, nego razmišljati što sve možemo učiniti umjesto vikati, vrijeđati ili udariti. Uključivanje drugih dijelova mozga, aktiviranje misaonih centara, iskapča uzbuđenu amigdalu koja odašilje signale alarma i panike. Amigdala je mala, ali za održanje života vrlo značajna žlijezda u sljepoočnom dijelu mozga. Aktivira se čim mozak procijeni da smo u opasnoj situaciji. 

Jesmo li baš toliko često izloženi opasnosti, da nam se amigdala «pali», a mi se prepustimo srdžbi?

Prema onom što vidimo u tramvaju, na radnom mjestu ili na sportskim terenima, iako nismo u fizičkoj ugrozi, mozak nam šalje signale da nam je ugrožen ponos, ego ili egzistencija, jer svako malo netko nekoga izvrijeđa, prebije, ne baš rijetko upotrijebi i oružje. Vraćamo li se tako na primitivnije oblike ponašanja? Zaboravljamo gdje smo i tko smo, homo sapiens u XXI stoljeću?! Hm, Hm... Nije li užasno vidjeti izobličeno lice bijesnog mladića koji udara drugog čovjeka, jednako mladog ili starijeg, svejedno? Često su udarci popraćeni i bujicom prostota, a bijes ga tjera da udara i onda kada je «protivnik» već na tlu, nemoćan i poražen. Nisu važni razlozi sukoba, nema olakotnih okolnosti, to je ponašanje sramotno i nedostojno čovjeka. Najgore je to što nije rijetka pojava. Zabrinjavajuće je i to što se tako ponašaju vrlo mladi ljudi, gotovo još djeca. Uče li po modelu? Gdje su to vidjeli? U kući ili na cesti? Možda na filmu? Filmska industrija proizvodi filmove prepune nasilja, jer bolje se prodaje krv i seks nego teme o nekim drugim ljudskim vrlinama i vrijednostima. Mora li baš sve biti u funkciji profita?   

Posebna je priča bijes kojeg osjećamo prema sebi.

Ljuti smo što smo dozvolili da nam se dogodi greška u procjeni, ili što smo učinili nešto što smo znali kako će završiti. Svađamo se sami sasobom, ali nam to ne donosi olakšanje. Stoga svoj bijes iskalimo na pogodnu žrtvu, kriva su nam djeca jer ne slušaju, prave nered, kriv nam je partner jer nije dovoljno pažljiv ili nas sluša samo površno. Kriv je šef jer previše traži od nas itd. Namrgođena lica prolaze kraj nas po ulici, neljubazni pogledi zaustavljaju nam smiješak i komunikaciju u trgovinama i kafićima.  

Što vas najviše ljuti?

Je li to nemogućnost da ostvarite svoje želje i zamisli? Jeste li ljuti na onog tko vas u tome sprječava ili na sebe, jer ne znate kako to postići? Razljutite se lako i brzo, ili se suzdržavate do granica izdržljivosti, a kada vam «prekipi», stradaju svi oko vas? Odgovori na ta pitanja mogli bi vam pomoći da procijenite kada ste u rizičnoj situaciji, kako bi  poduzeli odgovarajuće korake da do eksplozije bijesa ipak ne dođe. Rekli su mi ljudi da je to i pitanje temperamenta. Istina je da sangvinici i kolerici snažno iskazuju svoje osjećaje prema van. Pokazuju bijes kao i druge osjećaje, uz to što će sangvinici brzo eksplodirati, pa se brzo smiriti, dok će kod kolerika to malo potrajati. No, ne treba misliti da flegmatici i melankolici zbog toga što «kuhaju» u sebi ne će pobjesniti ako ih «gazite» ili provocirate. Malo će dulje potrajati ali mogli bi vas iznenaditi svojom reakcijom. Kažu da slonovi dugo žive, pa i dugo pamte – bolje je da se ne zamjerite ni slonovima ni onima koji će vam uvredu kadtad vratiti. 

Svi znamo da je u nekim državama  SAD-a dozvoljeno posjedovanje i nošenje oružja.

I Švicarci imaju ozakonjeno posjedovanje oružja, ali nekako baš nismo čitali da se ubijaju po ulicama, dok Amerikanci lako potežu oružje, kao da doba divljeg zapada nije prošlo. Uzimajući u obzir naš balkanski temperament, a imate li pri ruci oružje i naljutite se, situacija se može pretvoriti u  krvavu tragediju. Malo smo opterećeni i tradicionalnim stavovima, teško praštamo nevjeru (ženinu), pa se u mozgu uzkovitla ideja za osvetom. Ne ide se u osvećivanje hladne glave, uz promišljanje i svijest o posljedicama. Ne, ideja vodilja je : ne ćeš biti moja, ali i ničija! I tako, ode nekoliko života. Na sudu se takvi zločini zovu «zločini iz strasti», a strast je kao olakotna okolnost, jer je čovjeku pao mrak na oči, pa je smanjeno odgovoran za ono što je učinio. Uz bijes se često povezuje riječ «afekt», što je, po definiciji osjećaj jakog intenziteta i kratkog trajanja, ali dovoljno dugog da u afektu nekoga premlatite, ubijete ili bar izvrijeđate.           

Već i sasvim mala djeca mogu imati problema s bijesom.

Uzrujani mališan uzvraća udarac svojem vršnjaku, a nije rijetko da potrga igračku ako nije bilo sve kako je zamislio. Mališani vrište, štipaju se i grizu. Pokazuju da se i u njihovu mozgu rađa bijes. Svakako takve ispade treba uzeti sasvim ozbiljno, jer ignoriranje takvog ponašanje vodi u ozbiljniji poremećaj. Djecu treba smiriti, tražiti da se ispričaju, a pomaže i razgovor o tome kako se mogao sukob riješiti bez suza i štete. To isto vrijedi i za odrasle, ali najčešće nedostaju mame ili «tete» koje bi posredovale u svađi. 

ŠTO UČINITI AKO SE JAKO RAZLJUTITE: 

a) Udaljite se s mjesta gdje se sukob dogodio;

b) Hodajte i duboko dišite;

c) Natjerajte se da razmišljate o potpuno drugoj temi;

d) Bilo koja tjelesna aktivnost može pomoći bržem smirivanju;

e) Nakon što osjetite opuštenost, razmislite o konstruktivnom rješenju;    

Autor:Ivana Sabor