Dijete

Moj putovanje

Detalji

Kategorija: Istinite priče

Objavljeno Utorak, 19 Lipanj 2012 15:50

Hitovi: 3944

U 30–tim sam godinama i trenutno sa 20–tak kila viška.

Što više reći?

Nemam neki značajni razlog za to, ali ako bi se malo više potrudila vjerojatno bih našla/smislila nešto.

Ali krenimo od početka…

Cijelo djetinjstvo sam bila mršava. Mogla sam pojesti bilo što bez ikakvih posljedica (čokolada mi je oduvijek bila slaba strana). Ustvari sve osim kruha, ali je mama to dovoljno rano uočila, tako da kruh nije bio sastavni dio naše/moje prehrane. Uvijek sam bila kućni tip. Dajte mi knjigu ili nešto slično i nećete ni znati da postojim. Na mamino inzistiranje (možda bi forsiranje bio bolji izraz?) kroz cijelu osnovnu i srednju školu sam imala nekakvu aktivnost (iako nikad nisam bila sportski nadarena), bile su tu razne ritmike, jazz danceovi, aerobici,… Uvijek sam gunđala i tražila izlike, ali sam i uredno odlazila na sve to. Sve se to počelo mijenjati sa početkom faksa. Imala sam savršenu ispriku da prekinem trenutnu aktivnost.

Da stvar bude bolja, nekako u to vrijeme su počele i zdravstvene komplikacije. Tada još nismo znali za njih, ali su bile tu.

Početak nakupljanja kila je bilo ljeto. Provela sam ga kod bake (da, znam bakina kuhinja, ali nije bila ništa drugačija od prijašnjih godina!) i došla sam kući sa 6 kg više nego što sam imala kad sam otišla. 6 kg u 2 mjeseca! Još uvijek se nije palilo zvono za uzbunu. Ipak je u pitanju bakina kuhinja! Mjeseci su prolazili, kile su bile tu i možda se još malo nakupljale, ali sad nije bilo bakine kuhinje da se okrivi.

Godinu dana kasnije počeo se javljati prvi (jedini) zdravstveni simptom – ništa strašno, samo su hormoni „malo podivljali“.

Rezultat: policistični jajnici, rješenje: hormonske tablete. Voljela bih reći da je to riješilo sve probleme, ali to ne mogu napraviti. Tablete su trebale srediti hormone (nisu), izliječiti ciste (nisu), održati kilažu (nisu), poboljšati ten i ojačati kosu (nisu). (Da li primjećujete kakav trend?!). Jedino što jesu sredile je mjesečnica. Prema riječima liječnika: nema veze, bitno je da je sad to pod kontrolom (?!), jedino što ću ih piti cijeli život, bez kakvih značajnijih posljedica (?!), dobro ajde, možda će problem biti zatrudnjeti, ali još sam mlada….

I tako sljedećih 10 godina „držim sve pod kontrolom“.

Kile su se i dalje nakupljale, na mahove – nekoliko kilograma u kratkom vremenskom razdoblju, pa onda neko vrijeme na toj kilaži. Jela sam isto kao i prije, ali sam se manje kretala (sumnjam da se pješačenje nekoliko tramvajskih stanica može smatrati ozbiljnom fizičkom aktivnošću). Voljela bih reći da sam se brinula, ali to bi bila laž. Uredno sam skupljala dijete koje su se pojavljivale, ali nijednu nisam isprobala. Jer meni to nije potrebno. I nema razloga za zabrinutost. Ipak 75 kg nije tako strašno, mislim, nije 100–tka. Slušala sam o svim problemima koji mogu nastati zbog debljine, ali to se sigurno neće meni desiti. To uvijek pogađa nekog drugog.

Jedina dijeta koju sam isprobala je bila UN–dijeta i to samo zato što nije ništa branila.

Mogla sam jesti sve što sam htjela, samo nisam smjela miješati ugljikohidrate i bjelančevine. S njom sam skinula 7 kg (i uspjela ih „održati“ kroz sljedećih godinu dana). Jedino što mi je ostalo od nje je to da „prilog“ ne mora biti prilog, već može biti i obrok. Nekako u to vrijeme sam i, u dogovoru s liječnikom, prestala piti tablete – da vidimo što će se desiti.

Rezultat eksperimenta: skinutih 7 kg, policistični jajnici, „podivljalom“ hormonu se pridružio još jedan, problem sa hipofizom.

Ne kažem da je prestanak uzimanja tableta uzrokovao povišenje drugog hormona i hipofizu, samo smo to otkrili zahvaljujući prekidu. Rješenje: tablete sa svaki hormon posebno – prema kasnijim nalazima, vjerojatno oba doživotno (zabavno, zar ne?). Dakle, umjesto jednih hormonskih tableta, sad se piju dvije različite. Ni jedne u mom slučaju ne liječe, već samo prikrivaju simptome, ali još uvijek nema veze. Našla sam savršenu ispriku za svoju kilažu. Naravno da su kile nastavile svoje nakupljanje, a ja i dalje nisam ništa poduzimala. Na žalost moram reći da ni liječnici nisu ništa poduzimali.

Sve ove godine išla sam zbog hormona na redovite preglede. Uredno su me svi vagali i jedino što bi rekli je: „morala bi malo pripaziti na kilažu“. To je sve! Nikakvih savjeta, nikakvih preporuka, ništa osim „morala bi pripaziti“! Moram priznati da me u to vrijeme to nije smetalo, jer ipak „meni ne treba pomoć, samo se moram odlučiti i početi s dijetom“.

Ali to još nije potrebno, 80 kg nije puno, mislim, još nije 100–tka.

Jedino što sam poduzela je da sam se prestala vagati. Jedini put kad me stvarno zasmetala moja debljina je bio odlazak na vjenčanje – problem je bilo što nisam mogla obući ono što mi se sviđa i što sam htjela, već sam morala obući ono što sam mogla. Ali to je bila samo jedna situacija koju sam nastojala što je moguće brže zaboraviti – samo da ne moram nešto poduzeti.

Još par godina je prošlo, kile su se nakupljale, a ja nisam ništa poduzimala jer „to nije nikakav problem“. Bavila sam se mišlju da ponovo probam UN–dijetu (ipak je imala nekakvog efekta), ali sam stalno tražila razloge za odgodu – zime je pa nema puno voća i povrća, a i dolaze blagdani, ljeto je pa je prevruće za biti na dijeti,…

Početkom godine kod poznanika se pojavio zdravstveni problem vezan uz debljinu.

Nisam bila zabrinuta jer to se uvijek događa nekom drugom, ali mama je počela paničariti i inzistirati da poduzmem nešto. Čisto štosa radi sam stala na vagu i skoro se onesvijestila – 96 kg. Sad sam se i ja počela brinuti jer je to jako blizu 100–tki.

I pronašla ja Uppt!

Mama se sjetila da je jednom prilikom čula za udrugu koja se bavi težinom i počele smo malo istraživati.

 Našla je web stranicu Udruge za prevenciju prekomjerne težine i nazvala sam da se raspitam o čemu se radi. Isti dan otišla sam na svoj prvi sastanak. Moram priznati da sam bila prilično skeptična i nisam očekivala da će biti od neke koristi. Udruga u nazivu ima prevenciju, a za nju je u mom slučaju bilo prekrasno. Došla sam tamo očekivajući da ću vidjeti samo mršave osobe koje pojedu jabuku ili celer na dan i site su, a našla sam osobe poput sebe, osobe sa viškom kilograma, osobe koje jedu više od jedne jabuke ili celera ili nekakve salate, osobe koje su došle po pomoć.

Odmah mi je bilo lakše jer sam saznala da nisam sama. Dobila sam upute o prehrani: obavezan doručak (koji je dosad bio sam ako sam bila gladna), jesti češće a manje (zar ne treba jesti samo kad si gladan pa dok se ne najedeš?), jesti više voća i povrća (do sad bilo u upotrebi samo kad mi se jelo), obavezno voditi dnevnik prehrane (mislim da je to najviše od svega djelovalo) i fizička aktivnost (onih par propješačenih tramvajskih stanica se prebacuje u pješačenje kad god je moguće).

To je bilo prije 7 mjeseci.

Sada sam 11 kg lakša, krenula sam na vježbanje, pazim što i koliko jedem (moram priznati da me još uvijek muče onih 5 obroka dnevno – imam osjećaj da stalno nešto jedem!), obavezano doručkujem (ne uvijek zobene pahuljice, ali doručkujem) i češće jedem voće i povrće (još nije u potpunosti u svakodnevnoj prehrani, ali trudim se).

Lagala bih kad bi rekla da nisam očekivala bolje rezultate, ali nastojim biti realna – godinama sam skupljala kile i ne mogu očekivati da će preko noći nestati. Ovo je sjajan rezultat i sretna sam zbog njega, ali preda mnom je još dug put. Nisam si zadala nikakav vremenski rok, niti ciljanju kilažu. Pustit ću da ide svojim tokom, bez forsiranja i sa što manje zastranjivanja.

I još jedna stvar.

Istovremeno sam odlučila poduzeti i nešto u vezi hormonskih problema, pa sam otišla kod homeopata. U međuvremenu liječnik je ponovo inzistirao na prestanku uzimanja tableta (da vidi hoće li se što dogoditi). Nedavno sam bila na kontroli, i rezultat: hormoni su u redu, ciste su se povukle, kile se spuštaju, hipofiza je u redu.

Gotovo je sa tabletama!

Uppt, lipanj 2012.

• < Prethodno
• Slijedeće >